16/1/2022
"U požaru koji se dogodio 16. novembra 2005. godine u Domu kulture u Gradišci, stradale su Biljana Šešum, Gordana Ždero i Dijana Ećimović. Tragični događaj ostavio je u suzama svakog od nas. Neposredno pored Doma kulture izgrađena je granitna spomen ploča na tamno crvenom željeznom okviru kao privremeni spomen na stradale. Nekoliko godina se tragalo za trajnim rješenjem, da bi se 2020. godine došlo na ideju da se na tom mjestu izradi umjetnička skulptura koja će biti posvećena stradalim radnicama.
Od prvih skica cilj je bio da se postigne da svako ko prođe pored te umjetničke skulpture, bude privučen da priđe, fotografiše se i sjeti naših sugrađanki koje više nisu sa nama. Dotadašnja ploča je imala informativne podatke, ali ne i estetske. Za razliku od granita koji je postojao do tad, koji je bio crn, koji je svojom hladnoćom odbijao svakog ko je bio u blizini, odlučio sam da promijenim materijal i boju skulpture. Nakon dugog traganja, odlučio sam se za inoks koji je otporan na vremenske uslove, sivog obojenja i matirane površine. Skulptura je trebala da bude dio ambijenta i da se uklopi u zelenilo i cvijeće po kome je okolina Kulturnog centra poznata. Materijal kao takav ima odlike da blago reflektuje boje okoline u kojoj se nalazi, spajajući se na taj način harmonično sa prostorom u koji se postavlja. Ideja je bila da se apstraktno bez bilo kakvog mimetičkog prikazivanja, minimalistički prikažu tri osobe, koje će na ovaj način, našim sjećanjem, živjeti u nama. Inspirisan visokim listovima cvijeća koji se izdižu iz cvijetnog vrta Kulturnog centra, odlučio sam da skulptura ima tri elementa koja predstavljaju svaku od tri žene koje su stradale. Iz zajedničke baze tri tanka lista se šire na sredini i skupljaju na vrhu, formirajući na simboličan način naše dlanove u kojima ih čuvamo. Kako je bilo u Gradišci tih dana može se opisati da su naše suze potekle ka nebu prkoseći sili zemljine teže. Upravo to sam i ugradio u idejno rješenje spomen obilježja. Na svakom od tri elementa, na vrhu su naše suze koje idu ka nebu, ka njima. One su stilizovane i uklopljenje u apstraktni pristup ovom rješenju. Posmatrajući da se radi o rješenju koje podrazumijeva tri žene, forma je imala za cilj da bude elegantna, nježna a opet čvrsta i trajna kako bi prkosila vremenu koje dolazi. Minimalistički pristup formi simbolički predstavlja i jednu prazninu koja je nastala. Čistoća i jednostavnost je nešto što krasi ovu skulpturu koja je lišena običaja ostavljanja cvijeća i paljenja svijeća na i pored skulpture. Siva boja materijala je uvijek blago obogaćena refleksijama parkovskog cvijeća koje se nalazi u okolini naglašavajući duh osoba koje u nama žive. Idejno rješenje od inoksa je postavljeno na crni granitni postament, simbolišući trajnost našeg sjećanja. Na visini 65 cm od podloge je granitna ploča dimenzija 87 x 87 cm, na koju je postavljena skulptura od inoksa dimenzija 170 cm. Ukupna visina skulpture sa postamentom je 235 cm. Dimenzijama, umjetnička skulptura zahtjeva da blago podignemo pogled ka gore, ka nebu, ka našim suzama nebesnicama.
Ideja je da to ne bude spomenik u klasičnom smislu te riječi, već da bude spomen kroz umjetnost, kako bi stradale kroz naše spominjanje bile žive među nama u vremenu koje dolazi. Kao akademski umjetnik, bila mi je čast što sam dao svoj doprinos kroz ovu skulpturu i trajno rješenje ovog tragičnog događaja koji se desio 2005. godine."
Aleksandar Obrenović
Master slikarstva
*Objavljeni tekst iz Gradiškog zbornika, broj 23